VIŠNJICA

 

q       Oktobon

v   Naizgled deminutiv od višnja, ali možda *Vinštica kao Radovašnica pod Cerom od Radovanštica, Katušnica na Zlatiboru od Katunštica itd., što bi pretpostavljalo prvobitni toponim *Vinska, up. nedaleku Vinču. Rimski naziv ad Octavum označavao je postaju na osmoj milji puta iz Singinuduma u Viminacijum (Kostolac).

 

grad: Evo idem do Višnjice grada (MH I, 55:268)

bez atribucije: Kud god pođe u Višnjicu dođe (MH I, 55:281)

 

S obzirom na smer kretanja u pesmi (Prilep - Višnjica - Budim), to bi moglo biti selo Višnjica u Srbiji, na desnoj obali Dunava nizvodno od Beograda.

Višnjica kod Beograda je bila ranovizantijsko naselje i utvrđenje čiji su tragovi otkriveni na uzvišenjima Bela Stena i Gradina. Identifikuje se kao utvrđenje Oktobon (Castrum ad Octavium) koje je podigao car Justinijan.  Zapadno od utvrđenja nalazila se nekropola koja je pripadala kasnoantičkom naselju i ranovizantijskom utvrđenju; otkriveni su i grobovi iz III-IV veka, ali je većina nalaza iz VI.

U XVII v. u Višnjici je vođena knjiga, pa je najverovatnije imala svoju crkvu iako se ova prvi put pominje tek u tefterima mitropolita Mojsija Petrovića iz 1713. U uspešnom pohodu na Beograd (1717), princ Eugen Savojski prešao je Dunav kod Višnjice.

Po predanju, na mestu zvanom selište nekada je bila velika varoš sa više od 70 kasapnica, a u gradini je bio stari grad koji se zvao Višnjica i u kome je živeo Filip Madžarin. Pričalo se još i da je Višnjica nekad bila znatno mesto pa su je zato još početkom veka zvali “mali Carigrad”. Ispod gradine do Dunava postoji ''madžarsko groblje''.

Takođe po predanju, Kumodraž i Višnjica su najstarija sela u okolini Beograda, budući da su njihovi stanovnici učestvovali u zidanju beogradskog grada. Danas su se oba sela pretopila u beogradska naselja.

 

U Jugoslaviji je 1973. postojalo 5 mesta pod imenom Višnjica i nijedno nije bilo u Srbiji: 1) opština Ilijaš (BiH); 2) opština Kiseljak (BiH); 3) opština Vlasenica (BiH); 4) opština Pljevlja (C.G.); 5) opština Vrgorac (Hr.).

U pesmi KH I, 21 pominje se gora Višnjica.

 

 Filip Madžarin

Lik iz epskih pesama, u stvarnosti Philippus de Scolaribus, odnosno Pipo de Ozora, kasnije poznat kao Pipo Spano. Rođen u Firenci 1369, umro u Lipi 1426. i sahranjen u Stojnom Beogradu (Mađarska). Pipo Spano je sa 13 godina dospeo u Nemačku i potom u Češku i Mađarsku, a 1386. stupio je u službu kralja Sigismunda (epski Žigmund) u kojoj je ostao do smrti. Oženio se 1399. Varvarom, ćerkom Andrije Ozorskog (posle čega je imenu dodao de Ozora). Kao plemić, istakao se lojalnošću suverenu kada su se protiv njega pobunili staleži 1401, a kao vojnik u borbama protiv Turaka na južnoj granici kraljevstva. Bio je temišvarski Comes od 1404. do 1424. Poslednju bitku protiv Turaka dobio je kod Vidina u jesen 1426, a 27. decembra iste godine je umro. Pogrebu Pipa Spana prisustvovao je kralj Sigismund sa čitavim dvorom. Na grobu (u kapeli koju je Pipo Spano sam podigao još za života) kralj je dao da se ureže natpis: "Sepulchrum egregii et magnifici Domini Filippi de Scolaribus de Florentia, Comitis Themesvariensis et Ozore, qui obiit anno Domini MCCCCXXVI, die XXVII mensis decembris".

Sačuvane su tri biografije Filipa Madžarina iz kojih se vidi da je bio srednjeg rasta, bele kože, crnih očiju, duge kose i brade. Govorio je više jezika i bio dobar govornik. Imao je četiri sina od kojih ga nijedan nije nadživeo. Njegove zasluge i uspesi prikazani su u povelji koju mu je kralj Sigismund izdao u Tati o Duhovima 1426.

 

Literatura: Витковић 1887; Станојевић 1901; Николић 1903; Вујовић 1973; Imenik YU 421; EП 1 s.v.